• En Garde

    “Bolje je precijeniti protivnika nego ga podcijeniti.”

  • Discipline

    Mač
    Sablja
    Floret

  • Mačevanje

    Vještina
    Vojna tradicija
    Šport

Vještina, vojna tradicija, šport

Mnogi autori pokušavali su dati definiciju mačevanja. Od pojma “barbarski običaj” (Jean Jacques Rousseau), do hladne i gotovo tehničke konstatacije “Mačevanje je vještina zadavanja udaraca, a da ih se ne primi” (Molière, 1650.g.). U stvari radi se o borbi pojedinca s pojedincem (rijeñe pojedinca protiv grupe), gdje se koristi hladno oružje (mač ili sablja) s ciljem pogađanja protivnika vrhom ili oštrim bridom tog oružja, u svrhu ostvarivanja dominacije u borbi. Povijesni oblik mačevanja (real na borba s visokom stupnjem rizika) danas se ne susreće. Mačevanje je preživjelo u prak si kao moderan olimpijski šport, atraktivan i zahtjevan, opremljen rekvizitima, zaštitnim sredstvima i priborom za signalizaciju pogodaka koji su proizvod visoke tehnologije, te kao scensko mačevanje, neophodno u teatarskim ili filmskim aplikacijama.

Povijesni razvoj mačevanja usko je vezan uz povijest sukoba koji su obilježavali oblikovanje ljudske civilizacije. Kao stara borbena vještina ko ja se razvila iz nekih oblika borenja hladnim oružjem mačevanje je prisutno u mnogim kulturama, a vezano je uz njihov tehnološki razvoj, prvenstveno uz napredak vještine obrade metala. Prvi slikovni zapisi koji opisuju borbu hladnim oružjem koje podsjeća na mač datiraju iz Starog Egipta (hram Abu Medina iz Gornjeg Egipta koji je izgradio Ramzes III oko 1190. godine p.n.e.). Antička Grčka poznaje mačevanje kroz vještinu borenja “hoplomahia”. Grčki vojnik pješak, “hoplit”, bio je naoružan kopljem i kratkim mačem, a za obranu je nosio kacigu, prsluk, okrugli štit i metalne štitnike na nogama. Stari Rim takoñer poznaju oblike borenja kratkim mačevima. Mačevanje se kao vještina podučava u vojsci (taj oblik mačevanja naziva se “armatura”). Najbolji borci imenovani su “doktorima oružja” (doctores armorum) i primali su dvostruku plaću. U gladijatorskim školama robovi – gladijatori pripremali su se za borbe u areni (“gladius” je latinski naziv za vrstu kratkog rimskog mača).

srednji-vijek

Nakon sloma Rimskog imperija i barbarskih provala u Europu, uspostavlja se feudalni ustroj. Feudalna hijerarhija stvara poseban sloj “ljudi pod oružjem” koji su u službi crkve ili svjetovnih vladara (seniora). Križarski ratovi doprinose osnivanju “viteških redova”> za borbu osposobljenih redovničkih postrojbi (meñu poznatiji ma su vitezovi Templari). Plemstvo se odgaja u ratničkom duhu. Jahanje, borenje, a u doba mira lov i turniri (simulacije ratničkih vještina) glavna su preokupacija nižeg plemstva. Borenje hladnim oružjem izvan ratnih prilika prakticira se u obliku dvoboja i na viteškim turnirima. Još uvijek se ne može govoriti o mačevanju u današnjem smislu te riječi, ali borbe u dvoboju i na turnirima već karakterizira uvođenje nekih pravila i ograničenja. Borbe se vode na konju ili pješice, a oružje su koplje, mač, sjekira, ili bojni mlat. Za zaštitu se koristi kaciga, štit, te pancirna košulja. Pomalo se uvodi i puni oklop. Oklopom se zaštićuju i konji koji se za potrebe borbe posebno uvježbavaju.

Skinite macevanje  i pročitajte cijeli članak.