• En Garde

    “Bolje je precijeniti protivnika nego ga podcijeniti.”

  • Discipline

    Mač
    Sablja
    Floret

  • Mačevanje

    Vještina
    Vojna tradicija
    Šport

Povijest

Kratka povijest mačevalačkog sporta

Prvi zapisi mačevanja kao nadmetanja u kontroliranom okruženju s opremom za trening, zaštitnom opremom i sucima potječu još iz drevnog Egipta. Tradicija je nastavljena i kasnije, te je mačevanje kroz čitav Srednji vijek korišteno kao način vojne obuke, ali i vrsta razonode.

Kako je hladno oružje vremenom zbog napretka ratne tehnike izgubilo prvobitni značaj, mač i sablja ostaju samo simbolično u sastavu paradnih uniforma mnogih vojski, a mačevanje se od ratne vještine i sredstava za rješavanje osobnih sporova (dvoboj)postupno pretvara u moderan olimpijski sport, koji danas koristi suvremenu zaštitnu opremu te elektronsku tehnologiju za registraciju pogodaka.

Mačevanje je kao sport uključen u program modernih Olimpijskh igara već na Igrama u Ateni 1896. Ipak, zbog brojnih razlika u postojećim pravilima u prvim godinama tog sporta bilo je dosta nejasnoća, koje su konačno razriješene 1913. godine osnivanjem Međunaordnog mačevalačkog saveza ili kraće FIE (od francuskog naziva Fédération Internationale d’Escrime). Ta se godina smatra i početkom razvoja moderne ere mačevalačkog sporta.

Mačevanje je u prvim godinama postojanja međunarodnog saveza jedan od najpopularnijih sportova te zauzima mjesto bazičnog sporta u nastavi tjelesne kulture u mnogim zemljama. O tome govori i činjenica da je finale svake od osam disciplina svjetskog mačevalačkog prvenstva 1937. godine u Parizu gledalo gotovo 5000 ljudi što je za ono vrijeme bila izuzetna posjećenost jednog športskog događaja.

O popularnosti mačevanja u Hrvatskoj svjedoči činjenica da je mačevanje bilo uvršteno na prvi civilni tečaj za učitelje fizičke kulture pod vodstvom velikana hrvatskog sporta dr.Franjo Bučar. U vrijeme prije Prvog svjetskog rata gotovo u svakom većem gradu u Hrvatskoj djeluje privatni učitelji mačevanja, a klubovi postoje u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Karlovcu, Dubrovniku, Puli, Zadru, Petrinji te u mnogimm drugim gradovima pa je zbog toga i osnovan Hrvatski mačevalački savez 1911. godine. Valja istaknuti da je prvi hrvatski mačevalački klub osnovan u Zagrebu 1902. godine djelovanjem talijanskog učitelja mačevanja svjetskog glasa Guiseppea Galantea. Iz tog vremena datira i prva hrvatska olimpijska medalja koju je osvojio hrvatski mačevalac Milan Neralić pod austrijskom zastavom 1900. godine u Parizu u disciplini sablja za profesionalne učitelje mačevanja.

Završetkom prvog svjetskog rata i pristupanjem Hrvatske Kraljevini SHS mačevanje doživljava svoj drugi procvat, jugoslavenski savez je osnovana 1924. godine u Beogradu, no uskoro je sjedište federacije premješteno u Zagreb gdje je ono i ostalo do drugog svjetskog rata. U međuratnom periodu Hrvati nastupaju i na olimpijskim igrama no nikad s uspjehom iz 1900. godine. Hrvatski reprezentativci su u sastavu jugoslavenske reprezentacije posljednji put nastupili na Olimpijskim igrama 1936. godine u Berlinu.

Nakon Drugog svjetskog rata mačevanje u Hrvatskoj, prateći svjetski trend pada popularnosti mačevalačkog športa koji se nije uspio prilagoditi novim uvjetima te zbog nestanka mačevalačke populacije u ratu (naime, mačevanje kao prvenstveno vojni šport, je teško pogodila tragedija Drugog svjetskog rata rata zbog smrti velikog broja mačevalaca-vojnika) polako počinje gubiti na popularnosti. Najteže godine za Hrvatsko mačevanje su bile definitivno 70-te godine prošlog stoljeća kad su u Hrvatskoj djelovala samo dva kluba i to oba iz Zagreba. Polagani oporavak mačevanja počinje kasnih 70-tih i ranih 80-tih kad je obnovljen klub u Splitu povodom Mediteranskih igara te sagrađena stalna specijalizirana dvorana za mačevanje u Zagrebu. Hrvatsko mačevanje doživljava snažan polet u kasnim 90-tim godinama prošlog stoljeća koji se osjeća i danas. Tada su osnovani klubovi u Varaždinu, Rogoznici, Karlovcu te brojni novi klubovi u Zagrebu. U tom vremenu dolazi do svojevrsne renesanse rezultata koja privremeno katapultira hrvatsko mačevanje u sam vrh svjetske scene koja također doživljava snažno povećanje interesa za mačevanje. Iz tog perioda treba istaknuti floretašku reprezentaciju u sastavu Limov, Debić, Jovanović koja je slovila za jednu od boljih na svijetu. O njihovoj kvaliteti svjedoči i činjenica da je najmlađi iz te trojke, Bojan Jovanović, prvi Hrvat koji je nastupio na Olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom 2012. godine u Londonu i to nakon punih 76 godina od posljednjeg Hrvata natjecatelja na Olimpijskim igrama. 2011. godine osnovani su klubovi u Poreču i Osijeku.

Danas je mačevanje moderan i dinamičan olimpijski sport koji privlači sve više i više mladih. Svjetskom scenom tradicionalno dominiraju Italija, Francuska, Mađarska, Njemačka te zemlje bivšeg Istočnog Bloka poput Rusije, Poljske, Ukrajine i Rumunjske. U zadnje vrijeme sjajne rezultate postižu i SAD te neke zemlje Dalekog istoka što naravno ne znači da “male” zemlje poput Hrvatske nemaju svoje mjesto.

Moderno športsko mačevanje koje kao osnovu ima europsko mačevanje (za razliku od raznih oblika mačevalačkih vještina Dalekog istoka među kojima se ističe japansko mačevanje – Kendo) rasprostranjeno je na svih pet kontinenata. Održavaju se svjetska, europska i nacionalna prvenstva, kao i mnogi međunarodni i nacionalni turniri širom svijeta.

Mačevanje je i jedna od disciplina modernog petoboja.

Izvor